Bagrem grane svoje raširio,
I vitkoj brezi kose zamrsio.
Tiho breza svom bagremu veli:
“Što si svoje grane raširio,
Pa mi moju kosu zamrsio?”
“Tiho vjetar njiše grane moje,
Pa ti mrsi duge kose tvoje,
Pa ih kiti sa beharom mojim,
Ne bi li se sutra zvao tvojim.”
“Moj bagreme, moje milovanje,
Samo mjesec znade naše tajne.
Svake noći tiho nas osvijetli,
Kad budemo zagrljeni sretni.”
Mjesec tiho napusti nas dvoje,
I obasja sve puteve svoje.
Do zore smo zagrljeni bili,
Sa granama toplo gnijezdo svili.
Orahovom bagrem bijeli miriše,
Za njim breza još uvijek uzdiše.